Svemu jednom dođe kraj. Sedam je godina zaista dugo. A bijaše to prava socijalna bajka, jedina dobra stvar u Hrvatskoj u posljednja 2 desetljeća mimo kruha i igara za napaćenu raju, jedna od rijetkih dobrih stvari koja se veže uz (srećom zaboravljena) imena poput npr. Marine Matulović - Dropulić.
2005/06 uvjeravali su nas da tu nema greške. Stvar je provjerena, nije topla voda, tj. hrvatski eksperiment i dobro je uhodana praksa na Starom kontinentu, posebno na sjeveru i zapadu. Zbrajali su se milijuni prikupljenih boca koji bi inače završili na Karepovcima i Jakuševcima.
0,50 kn po praznoj i odbačenoj boci - no more. Tako barem najavljuju gospodari našeg ultimativnog svršetka, tj. Mörder und Falschspieler naših sudbina i života. Nešto što funkcionira u Skandinaviji nipošto ne može i ne smije funkcionirati u Hrvatskoj. Jer u zemlji koja se iz petnih žila trudi boriti protiv korupcije, problem nisu lopovi i mafijaši, nego bijednici, ružni i smrdljivi beskućnici neugodni oku i nosu. Jer u Hrvatskoj baš sve gomila gubitke. Problem nisu proizvođači bućkuriša i otpada ili trgovci, nego raja koja prvo plaća i vraća te boce te pljuje lovu za zbrinjavanje komunalnog otpada i raja koja gnjura u istom. Kod nas nema matematike koja bi gomilala pozitivni konto, osim ako se ne radi o kriminalu, lihvarenju i deranju kože onih koji crnče za minimalac, za 1.500 kn ili za maglu (ne primaju ni lipe) da bi onima koji se valjaju u milijunima - bilo još bolje. I taj postulat je bio i ostao stup i moralna vertikala hrvatskog društva novijeg doba. Odlaskom generala T, idejnog začetnika zaštite bagre na račun guljenja kože stoci sitnog zuba, baš se ništa po tom pitanju nije promijenilo. Samo je gore.
Nastala je rupa koja je do pred godinu dana zjapila u formi od 750 milijuna kuna u Fondu za energetsku učinkovitost i ne-znam-što-još. Što mislite gdje je taj novac nestao? I tko će sada dobiti po kičmi? Logično, onaj koji nema ni za buđav lebac. Tako hrvatski, tako stvarno - i na kraju krajeva - tako očekivano. Tko je jamio, jamio je. Tko je od praznih boca kupio kekse i podmirio račun za vodu - neka šuti do groba i sakrije se u kontejner. A ni grob ni kontejner nisu daleko. Gadno je kad je u kontejneru samo glava, a noge vire. Ružna je to slika za jednu malu zemlju za veliki odmor (ili veliki deponij), raj na zemlji gdje su anđeli mafijaši, lopine, politička i druga bagra, gdje je pravna država dekor za EU birokraciju i vladajuće elite.
Džaba vam novci, moji sinovci, džaba vam bilo dobre volje. I pogledi čvrsti, i lepljivi prsti, ja ipak varam malo bolje - tako ide jedna stara vojvođanska pjesma.
Nakratko smo se riješili boca po parkovima, plažama i uz cestu. Smanjili smo pritisak na odlagališta koja se desetljećima samo zatrpavaju. Uvalili smo sirotinji koju lipu u džep da ipak ne krepa posve gladna, kao najljepši san iz kojeg se jednom ipak treba probuditi. Budući da je gotovo sve gore nego što je bilo prije (zdravstvo, školstvo, industrijska proizvodnja, rasprodaja nacionalnog i prirodnog bogatstva, mogućnost zapošljavanja, uvjeti rada i stanovanja, segregacija i klasne razlike, osiromašenje, nepovoljno ekonomsko okruženje, zagađenje okoliša, promjena klime, itd...) - vrijeme je da i to zadnje svjetlo utrnemo. Ako ne umremo od antimona i ftalata iz plastičnih boca, onda ćemo sigurno od vlastitog smeća koje dnevno proizvodimo. Bez 0,50 kn u džepu, ubrzat ćemo proces. Možda više ne bude ni za zrak i vodu.
