Trn u Mišku

Posve je nevjerojatno na kojem je stupnju "razvoja" Lijepa nam država. Pored onih koji su posljednjih godina nabavili kanadsku vizu, kupili zrakoplovnu kartu i netragom nestali preko oceana u nadi da će svoj život potrošiti smislenije nego oni koji će tavoriti u bespućima hrvatske zbiljnosti - postoje u našoj zemlji i oni koji su ostali. Možda bi bilo bolje da su i oni otišli.

Tu intelektualnu kremu koja je ostala ovdje tapkati u mraku (sve redom učene glave) ništa nije zasmetalo ovih desetljeća. Tuđmanizam, privatizacija, nepotizam, korupcija, cenzura, klijentelizam, diskriminacija, rasizam, bijeda, beznađe, pljačka, nezaposlenost, raslojavanje, odumiranje, propadanje, uništavanje, pohlepa, laži, licemjerje, bahatost, klerikalni talibanizam, dužničko ropstvo, lihvarenje, izrabljivanje, obespravljenost, izolacija, devastiranje, nasilje, preotimanje, neodgovornost, diletantizam, nebriga... Ništa od toga. Njih je zasmetao Krešo Mišak - voditelj HRT-ove emisije "Na rubu znanosti" i njegovi NLO-i! Obrazloženje jest da Mišak promiče pseudo-znanost, kao da taj HRT nije godinama promicao puno gore i opasnije stvari. Gdje su tada bili? Nije ih smetalo to da je HRT lakrdija i lutka na koncu te leglo političkog inženjeringa i cenzure.

T'ga za prošek, teran i mlado vino portugizac

Porečki teran

črni su se grozdi do zemlje skalali
puni slatke škrobi, sunca, paučine
trgali smo skupa, kantali, zobali
dok se ni ukaza srp od misečine

a sad stavi uho na driveno tilo
ćeš čut ča nan grojze brbočka u hladu
dok u bačvi kuha, čut ćeš je bilo
u žilah od trsa, dragu mantinjadu

trajna nina nena; ni ih ča su loze
na grudi krvavoj i na suroj groti -
aj, pijmo ga, brajne, do sudnjeg dana!

neka zavajk sviti na sve mile foze
tu pod ovin negon kad se zemlja spoti
kapljica porečkega starega terana!

Daniel Načinović, Istra, Hrvatska


Sudnji je dan, izgleda, stigao puno prije vremena. Gotovo je tragično kako srljamo u propast i avanturu kao guske. Gole guzice marširamo u "otmjeno" društvo koje o nama (s pravom) misli i govori sve najgore. Društvo koje ni sâmo nije nimalo idealno. Nadamo se najboljem, a znamo da dobro biti neće - jer recept je bugarski. Mi jednostavno nismo ni Poljska ni Estonija. Mi smo "puno bolje" organizirani nered i - ne zaboravimo - stoka sitnog zuba, nasamarena, izigrana, prevarena, opljačkana... Usput, u Estoniji, osim što nema atraktivnih nekretnina ni zemljišta, valjda ni ječam ne raste.

Minijaturna nam je Slovenija uzela ono što gospodarska kriza, unutrašnjopolitička pljačka i nesposobnost nisu stigli. Pare iz banke (Ljubljanske), plin iz Jadrana, isključivi gospodarski pojas, komad mora, granicu s Italijom, granicu na Dragonji i Žumberku, tone živaca i mjesece natezanja oko raznih stvari (uključujući i maltretiranje na granici), prometne koridore, dio prometa riječke luke, pare od turista za vinjete, itd. Maznuli su i ono što nitko nije ni primijetio svo ovo vrijeme - dio kulturnog identiteta. O njemu skrbimo iznimno kilavo. Ukrali su teran i u apsurdu bespuća briselskih, birokratskih zbiljnosti (u)lovili u mutnom. I ne treba ih kriviti. Mi smo im sâmi to dopustili.

Ništa nas više iz Slovenije (ili od rasapa hrvatske države) ne može iznenaditi ili začuditi. Uvijek može biti gore. Obrana nacionalnih interesa je danas u Hrvatskoj nepostojeća stvar. Nema tog polja na kojem Hrvatska može zabilježiti pozitivan učinak. Čak se i sportaši kao Jakov Fak odriču države i nacije - i to gle čuda - u korist zlog patuljka, Slovenije. Nakon 1. srpnja, u plusu bi jedino mogli biti troškovi života i cijene.

Od rijetkih stvari koje Slovenci nisu uspjeli jamiti tek su tri psa (tzv. hrvatske autohtone pasmine). I dok smo se mi bavili pretvorbom i privatizacijom, prenamjenom poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, suživotom, povratkom i reintegracijom... a kasnije pompozno najavljivanom "borbom protiv korupcije i kriminala" - Slovenija je za to vrijeme bavila brendiranjem.

Što se terana tiče, naši su politički diletanti tek sad primijetili zlo koje se dogodilo 2004. Zlo koje će se vinarskoj industriji dogoditi - tek slijedi. Ne samo da nismo brendirali što smo morali, da nam drugi ne dokinu ono malo biznisa što je ostalo i kulturno nasljeđe, nego smo još ispotpisivali (pristali na) krajnje nepovoljne kvote za šećer i mlijeko, koje ne dostaju ni za domaće potrebe. Osim toga, naši su diletanti pristali i na zabranu sadnje novih vinograda i time otpili granu na kojoj sjedimo. Kao uspjeh nam se predstavlja brendiranje "pekmeza" i pravo na obnovu starih vinograda. S maslinama još nije posve sigurno gdje smo. Znamo tek da je "maslina neobrana", da većina domaćih "proizvođača" uvozi maslinovo ulje iz Italije i Španjolske (okrenite malo boce i provjerite sâmi).

Ne samo da nismo proglasili Isključivi gospodarski pojas (IGP) na Jadranu, nego smo Italiji dozvolili izlov ribe u vrijednosti barem mlijardu eura godišnje (s naše strane). Na dobrom smo putu da nestane malih ribara, a Bruxelles nam propisuje koje alate ćemo koristi (kao i mnogo drugih stvari uostalom). Brodogradnju smo uništili (i ono malo što je od nje ostalo), e da bi postali trećerazredna kolonija najnižeg nivoa.

Popijte tu zadnju kapljicu prošeka ili portugisca. Nazdravite toj sjajnoj "europskoj" perspektivi u kojoj ćemo činiti manje od 1% stanovništva i još beznačajni postotak ekonomske (ne)moći. Tko zna bez čega još ostanemo do početka srpnja. Jedno je sigurno - ostat ćemo praznih džepova.

I da stvar bude gora - nijedna naša umna glava nije se javila u obranu nacionalnog identiteta ili kulturnog nasljeđa. Nitko nije rekao ni "A" u obranu terana, osim interesnih skupina (proizvođača) kojih se to direktno tiče. Naši će "intelektualci" graknuti protiv Kreše Miška i pseudo-znanosti (emisije "Na rubu znanosti"), potpisivati peticije da ga se ukloni s ekrana, organizirati lov na vještice. To samo dokazuje da smo mentalno još mnogo svjetlosnih godina daleko od prave civilizacije.

Prva ruža hrvatska (Srebro zlatnog sjaja)

Na stražnja vrata ušla, na prva izašla. Mi mi fa so so fa mi re do do re mi mi re re. Re re mi do re mi fa mi do re mi fa mi re do re so. Mi mi fa so so fa mi re do do re mi mi re re.

Taman kad sam se ponadao da ćemo u velikom stilu ući u Europsku Uniju i konačno u nečemu biti najbolji, zlato nam je izmaklo za dlaku. Točnije za 0,75 ili 1,2%, ovisno o tome kako se gleda. Predviđao sam da će izlasnost na Europskim izborima biti 15%, ali su me domoljubi iznevjerili i premašili tu brojku za skoro čitavih 6% (20,84%). Time smo ugrabili europsko srebro u gađenju spram Europe, eurokracije i vlastite političke kamarile. Prvaci su Slovaci koji su briljirali sa 19,64% 2009. godine. Ako gledamo prema postotku važećih i neotuđenih listića, onda nam je zlato izmaklo za milimetar. Slovačkih je birača bilo 19,03%, a hrvatskih 19,78%. Litva je uzela broncu sa 20,43%.

Sve su tri zemlje postkomunističke. Sve tri iz propalih federacija. Sve tri podjednako velike, tj. zanemarivo male i s jednom bitnom razlikom. Litva i Slovačka već 9 su godina članice EU i koriste razvojne fondove. Slovačka je središte automobilske industrije i uvela je euro. Litvi ne ide baš blistavo, ali je bolje nego u Sovjetskom Savezu. Jedino je kod nas gore nego što je bilo. Zajednička nam je potpuna rezigniranost prema Europskom parlamentu, koji je kao i sve EU-institucije - rupa bez dna u pogledu rasipanja novca. Sve tri zemlje zajedno imaju trećinu glasova (37) koju u Parlamentu ima Njemačka (99). No, nije to razlog apstinencije. Maltežani biraju 3 zastupnika, ali ih je na izbore izašlo 78,8%.

Milanović srlja iz pizdarije u pizdariju, iz Špička u Bukovinu. Stvarno nije normalan. Odvajanje europskih od lokalnih izbora samo je šlag na hrvatsku kriminalnu političku tortu. Spalili su nepotrebno brdo love (90ak milijuna) i izgubili te (ničim izazvani) potpuno reinkarnirali HDZ, digli ga iz pepela. Što bi rekao Franjo Tuđman - "uskrisili" ga. Imamo HDZ! I to zahvaljujući Milanoviću. A mislili smo da je "game over". Baš kao što je Severina mogla zahvaliti Šukeru na vraćanju iz mrtvih, tako je kanadska "pendrekuša" (kako joj u Hrvatskoj od milja tepaju) uljudno zahvalila premijeru na 64.758 glasova ili 8,73% svih važećih. Zanemarimo li nacionalističke ispade, ona danas govori mnogo suvislije od premijera. No, zanemarimo li nacionalističke ispade, možda od Ruže Tomašić i neće puno ostati. Ako ništa drugo, ona je sigurno zaslužila svoj stolac u EU-parlamentu i plaću od 9.000 (±1.000)€. Sa Šuicom, Piculom, i gospođom Jakovinom - birano društvo, nema što. Falit će jedino Ingrid, i to mac.

Šteta da je parlament tako daleko od Bruxellesa. S njih 12, bit će još skuplji, veći, nepotrebniji i besmisleniji. Puno bi se gladnih usta nahranilo na račun europskih parazita koji sišu sve više. Ali to je nama naša borba dala ;) i to je tek početak.

Kad mrtvi glasuju - pusti nek im leut svira

Foto: Zelena akcija


Svaki put kad se sjetim države Hrvatske na pamet mi padne Pervanova Večernja škola i njegova
"sinkronizacija" filma "Ime ruže" sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi. Tamo je netko s nekih drvenih kola iz (srednjovjekovnog) mraka mahao rukom, pozdravljajući "Demokratija, demokratija!" Ni danas mi ta scena ne ide iz glave.

Ova je "demokratija" prava sprdnja (i tragikomedija) u odnosu na to što bi "demokratija" (kao) trebala biti. Dobio bih čir na želucu kad bih secirao sve što je trulo na tom demokratskom kadaveru od zemlje. Spomenut ću samo političku (ustoličenu) mafiju, ribe koje su nam iznad glave, šaroliko društvo širokog spektra i jednakih interesa, koje od nas prave perifernu koloniju najnižeg nivoa. Apartmanizacija necesse est.  Vivere non est necesse. Prenamjena poljoprivrednog u građevinsko zemljište postala je toliko poznata deviza da je sada u rangu s ringe-ringe-raja.

Navodno smo bili jedina zemlja na svijetu koja je donijela Zakon o igralištima za golf, ali mu je nakon 3 godine ipak "istekao rok uporabe".

A golf ljube svi, počevši od senjora Barossa, izraelskih investitora, političke hobotnice, snobističkih turista do Crkve i klera. Nisu li baš fratri uvalili maslinike i vinograde iz Dajle - za par milijuna eura - golfašima? Nije toliko važno što samostan propada i nema ga više, posjed se smanjuje, porečko-pulska biskupija pred provalijom, što ex-papa kroji pravdu mimo države i što Osimski sporazumi lete u zrak... Interesantnije bi bilo čuti gdje su nestale pare od golf-terena! Zar su otišle sirotinji?

Sva se golf igrališta imaju nakalemiti na jadranski krš. A to je "idealan" kraj za zaljevanje i košnju trave. Obiluje i vodom. Posebno ako se na njega usmjere hidrocentrale.   

I taman kad se sve posloži, pa i Crkva kaže - amen - eto opet (nevladine) stoke sitnog zuba. "SRĐ JE GRAD JE SRĐ". Strašno liči na "TRST JE NAŠ" i "TUĐE NEĆEMO, SVOJE NE DAMO". Horvatinčićev poučak je najbolji pokazatelj kako završavaju oni koji se bacaju pod bagere i oni kojima se zazidavaju stanovi za "uopće privatno dobro". Devastaciji i uzurpaciji prostora u ovakvoj "demokratiji" - jednostavno nema protuotrova. Kao cc-muhe, pobrao bi ih Horvatinčićev ili Čačićev bager. I prije nego se ustoličio, Radimir je već znao kako miševima stati na rep i mahnuti rukom.

Devastacija prostora, nevladine udruge, ekolozi, arhitekti - sve to slistiš kao partiju pokera u kojoj unaprijed znaš i ulog i dobitnika. 240 elitnih vila i jedan hotel na visoravni Srđ + HE Ombla za navodnjavanje preveliki je zalogaj da bi se netko obazirao ili slušao stoku sitnog zuba (tzv. demos). Velike su tu karte u igri i igra se do zadnjeg mrtvog štakora. TO JE NAMA NAŠA BORBA DALA! Navodnjavanje na +40'C, pesticidi i podzemna hidrolektrana za 1% proizvodnje električne energije.

I dok mi razvijamo ovisničko-uslužno mono-gospodarstvo, gasimo brodogradilišta i trpimo otimanje privatnog i društvenog vlasništva, Nijemci proizvode - i brodove (između ostalog). Kod nas je, na miniranom zemljištu na Srđu netko brao ljekovito bilje pa se usput uknjižio u vlasništvo. Prodalo se lokalnim planerima, da bi se zatim preprodalo investitoru i na kraju prostor i eko-sustav poravnao sa zemljom. Jednodušno su se na toj mutnoj i kriminalnoj raboti (protivnoj ljudskom dostojanstvu) uhljebile sve dubrovačke beskičmene, pljačkaške političke para-strukture. Sišu kao pijavice, otvaraju usta kao ribe.

I tu dolazimo do "referenduma", vrhunca manipulacije stokom sitnog zuba. Naša se prava i slobode svode na zaokruživanje listića i biranje stoke krupnog zuba. Referendum imamo samo onda kad nam ga daju ili serviraju, a to je jednom u 20 godina. Kao da je važno koja je stoka na vlasti. U sjeni hladovine, sedma vijest u Dnevniku bijaše to da nam se konačno skrčio popis birača - gle čuda - za 763.814 otpisanih. Nije li Nataša Srdoč (Adriatic institut) do neki dan pisala žalbe i graktala da imamo 900.000 mrtvih duša pa ju nitko nije slušao?

No, kad se malo pribereš, nakon pozitivnog šoka, shvatiš da su zapravo nogirali dijasporu (410.000), ali i otpuhali 350.000 domaćih desaparesidosa. Budimo realni, to sigurno nije konačna brojka fantomskih (ne)birača. Arsen Bauk nam jedino nije rekao za koga je ta vojska nepostojećih mrtvaca glasovala na prošlim izborima i prošlom referendumu. Ti (sada otpisani) mrtvaci predstavljaju 20% mase današnjeg popisa. Nije baš malo imati petinu lažnih. Ako je na referendum o EU izašlo 43,5% birača (a kad otpišemo i 900.000 lažnih duša - i puno manje), na tu komediju od europskih izbora izaći će 5 - 15% onih s pravom glasa. To se zove - "demokratija".